Bonsai škola

Pod bonsai školom se podrazumeva način viđenja i učenja principa koji važe u određenim delovima sveta , pa tako bonsai možemo podeliti na: Kineski (Pejin) , Japanski (Bonsai) , Korejski (Bunjae) , Evropski i Američki.

Kako je sve počelo u Kini , a usavršilo se u Japanu , uslovilo je ekspanziju ovoga , gotovo po čitavom svetu , izuzev Evrope , posle II svetskog rata , zahvaljujući Američkim vojnicima. U Evoropu je stiglo ranije , početkom 20. Veka.

Kineska škola se i dan danas bazira na prevljenu , pre svega pejzaža , a potom i šumica. To su njihova dva glavna stila. Razlozi za to su navedeni u tekstu o istoriji bonsaija. Što se tiče izbora biljaka , oni koriste gotovo sve koje postoje. Takođe , Kineska škola se bazira na puštanju drveta da prirodno raste , bez mnogo intervencija na rasporedu grana i obliku stabla.

U Japanu se ovo razvilo na jedan viši nivo , koji je postao filozofija za sebe. Japanci se pre svega baziraju na zimzeleno drveće (uglavno su to borovi) i na domaće vrste (japanski javori i trešnje).

Česta pojava kod njih je i JIN i / ili SHARI. JIN je mrtva grana , a SHARI mrtvo deblo. Oni to najčešće prave da podseća na zmaja. Takođe , kod njih je moguće, vezano za stilove sa više stabala , imati samo neparan broj , sa izuzetkom duplog debla , zbog toga što kod njih postoji verovanje da paran broj donosi nesreću. Takođe , raspored grana mora biti strogo po propisanim pravilim , bez obzira da li to odgovara drvetu ili ne (često , samo drvo , sam njegov položaj stabla, raspored grana i slično , govori koji stil bi bio najpogodniji za to). U Japanu sve što nije po njihovim pravilima, ne smatra se bonsaijem. Takođe postoje i veoma bitna pravila kako se biljka mora izlagati , a ona podrazumevaju da pored glavne biljke mora da stoji i takozvana , prateća biljka , koja je obično sukulent. Pored toga mora iza biljke , mada nije striktno obavezno, da stoji neka slika prirode , najčešće planinski predeo, koji je rađen na platu ili, što je češći slučaj, na trsci. Ukoliko se ima , dobro je i postaviti neku figuricu, kako bi se upotpunila slika.

Korejska škola  prvenstveno se bazira na domaćim vrstama , zimzelenom drveću (razne vrste borova ikleka) , i lišćarima sa manjim listovima , kao što su brestovi , grabovi , japanski javori … Način uzgajanja biljaka je bliži kineskom, nego japanskom.

Evropska škola je kombinacija japanske i kineske. U Evropi se više baziraju na tome da biljka sama određuje koji joj stil najviše odgovara (može biti jedan ili više njih) , i da se sama biljka ne forsira da ima određen raspored grana , kao što je to u Japanu. U Evropi to nije tradicija kao u Japanu , pa samim tim postoji veći broj mladih koji se bavi time. U Japanu se ovim bave više stariji ljudi, uglavno penzioneri. Evropski stil takođe ne insistira toliko na JIN i SHARI. U Evropi se biljke uglavnom izlažu same za sebe , jer po mišljenju nekih ljudi , prateća biljka zna da odvuče pažnju sa glavne biljke.

Američka škola je dosta bliza Japanskoj, što je i razumljivo, jer su direktno od Japanaca učili, kako u Japanu za vreme II svetskog rata , tako i za posle, po dolasku kući. Zbog toga dosta njih , uglavnom starijih , bazira se na raznim vrstama borova i teži da izgledaju slično Japanskim, dok se mlađi ljudi usuđuju i da probaju neke druge vrste. Američki način izlaganja biljaka je bliži evropskom.

Autor: Nemanja Solarevic