Ukrajina je poznata kao jedna od „najzelenijih“ zemalja, a njen glavni grad Kijev takođe spada u top pet gradova sa najviše parkova. Kao što su zemlje istočne Evrope poznate po širokim bulevarima, tako su im i parkovi veliki i kompleksni. Parkovi su obično uz neko znamenito, poznato zdanje, poput Kijevo-Pečerkse lavre, crkve Sv. Sofije ili su posvećeni poznatim ličnostima, poput Ševčenka, sa dahom modernog početka XX veka i novijim dodacima u vidu šarenih mozaika, neobičnih formi i boja, materijala, kao i sa smernim odabirom biljaka. Tu je i glavni park na najvišem brdu grada uz Dnjepar, posvećen onima koji su podigli sam grad- Kiju, Ščeku, Horivu i njihovoj sestri Libid (Labud) koji se zove Navodnickij park. Za taj park postoji stari običaj da će se devojka udati srećno ako cveće, bacajući pored spomenika, ubaci pravo u čamac.  Moramo napomenuti i park „Feofanija“ koji sa svojim jezerom i starinskim letnjikovcem, muzičkim i scenskim programima pored sabora Sv. Pantelejmona, ulepšava svakodnevnicu Kijevljana.
Sa druge strane imamo prelepe ukrajinske nacionalne parkove koji pokazuju prirodu ove zemlje na najlepši mogući način.
Jedan od najleših i najzanimljivijih parkova je etno muzej na otvorenom koji, ne samo starim seoskim kućicama od blata i trske predstavljaju ovaj etno muzej, već su se i sami ljudi koji tu rade, na neki način pretvorili u kulturno nasleđe, jer predstavljaujući svoje predke, sviraju na starim, nacionalnim instrumentima, srećno slikaju u malim ograđenim dvorištancetima pejzaže, šiju, predu, tkaju narodnu nošnju koju sami nose, ponovo živeći, bar na kratko, neki stari, modernim ljudima, zaboravljeni život koji je bio u skladu sa svime prirodnim. Poseta ovom etno muzeju, u kojem se nalazi i par starih drvenih crkvica u društvu vrba, zaista je nezaboravno i očaravajuće sećanje koje se pamti do kraja života. Videti sve to još u rano proleće kada cvetaju beli i rozikasti pupoljci, zaista je romantično. Da ne govorim o grupi starih svirača i pevačica u narodnoj nošnji i ukrasima koji pevaju stare narodne ukrajinske pesme i drvenim vetrenjačama koje se vrte u dolini zelenoj, posutoj ljudima koji u društvu ili porodično leže na travi koja je tek dobila oni svetlu, prolećnu boju.
Ima tu neki duh, koji, niti pripada u potpunosti ruskom, istočnnom mentalitetu, niti suviše vuče na zapadni. Ukrajina je zemlja ljubaznih, nežnih, osećajnih i nostalgičnih ljudi, ljudi od knjige i ljubavi prema svojoj istoriji, ljudi koji umeju to u bilo kom dobu i godini da vrednuju i čuvaju svoje dobro. To su ljudi od Dnjepra, Karpata, veličanstvenih sabora, crkvi i manastira, Himera, kalina, žita, ukusnog hleba….