Iako je poslednjih godina trend da se ljudi iz unutrašnjosti masovno sele prema većim gradovima, mnogi uvidevši potencijal srpske zemlje odlaze na selo da se obogate.
Teško je danas početi sopstveni biznis, pre svega zbog komplikovane administracije koju mora da ispoštuje čak i poluobrazovan seljak koji zna da radi a ne razume se u pravna pitanja.
Drugi problem su velike dažbine a treći, možda i najveći nekonkurentnost sa uvoznim proizvodima, pre svega iz Evropske Unije.
Bogate države su odavno uložile velika sredstva u razvoj kvalitetnih sorti kako biljaka, tako i stoke a mehanizacija tamo ide dotle da su čak i traktori i kombajni satelitski navođeni, bez vozača.
Kada se tamo, bez puno ulaganja nešto proizvede, to mora imati niži cenu, dok srpski poljoprivrednik sve to radi sa mnogo primitivnijim oruđem i dobija proizvod po višim cenama. Tada dolazi borba za tržište pa je prema sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP) njima dozvoljeno da bez carine uvezu proizvod u Srbiju a srpski proizvod dodatno opterećuju carinama.
Tada nastupa uvoznički lobi kome nije bitan nacionalni interes nego samo lično bogaćenje a srpskim poljoprivrednicima ostaje samo da maline, mleko živu stoku i druge proizvode prodaju kao nusproizvod.
Potencijal je danas u prerađivačkoj industriji koja bi garantovala siguran plasman domaćih poljoprivrednih proizvoda i omogućila veća ulaganja u osavremenjivanje proizvodnje.