Dok je u svetu trend da svakim danom civilizacija ide korak po korak bliže povratku prirodi uvođenjem zakona o potrebnim načinima za održiv, ekološki okrenut sistem čovekove sredine, mi i dalje stojimo u jednom mestu. Ono što je zabrinjavajuće je to što ljudi mnogo pričaju i mnogo obećavaju ali retko kad ispune, istraju do kraja, radi postizanja cilja unapređenja naše ekologije i stvaranja jedne savremene, zdrave, održive životne sredine koja misli na sutra. Ljudi kada vide fotografije na televiziji i internetu često uzviknu :“ Pa zar je moguće da ja ovde živim? Da li je ovo stvarno moj grad? Kakva nam je ovo država?“ A pritom zaboravljamo da svaki pojedinac čini tu državu koja baca smeće ne izlazeći iz kola na ivicu puta, da bacamo opuške kroz prozor iz svoje sobe nama samima ispod prozora solitera, da bacamo šut od gradnje u reku, da stari namešaj bacamo u šumu, svaki, svaki dan. Greh je baciti otpad u prirodu ali isto tako, greh je i ćutati o tome jer prećutno odobravamo takve postupke svojih komšija.  To je horor o kojem se ne dovoljno priča, koji se ne sankcioniše, koji se ne rešava. Lovci podno Avale odstreljuju divljač ostavljajući na licu mesta patrone od lovačkih pušaka i jednostavno odu, prosto odu. I sigurno nećemo poverovati u to kako se šume održavaju dobro ili kako je pravilan odnos pošumljavanja sa sečom ili kako nam je jednak odnos ubijajanja i gajenja životinja. Apsolutno sve je prekrečeno mitom i korupcijom u svim mogućim oblastima u našoj zemlji, a ljudi, „oguglali“, naviknuti na sve to, postaju i sami počinioci zlodela. Samim time što ćute i ne rade ništa povodom boljitka. Zašto inteligencija sa vrha neće da značajnije promoviše neminovnost većeg održavanja i gajenja šuma?  Manje od 29 % Srbije je pokriveno šumama. Verovatno mnogo manje nego što zvanično piše. Parkovi su inače zapostavljeni, jako neuređeni, samo ispred glavnih zgrada koje nešto simbolizuju ozelenjavaju, pa opet, ništa posebno i poprilično jednolično i jednostavno, pa se još i smanjuju betonom i pločama. Više nema “Cvetnog trga”, sad ga možemo samo nazivati “Beton trg”, jer to je sve što on predstavlja. Cveće koje se jedva vidi na tom je zatvoreno u staklene “vitrine” „Beton Trga“.
Moramo menjati svoj odnos prema takvim stvarima. Svako od nas treba da digne glas ili svojim radom doprinese da životnu sredinu koju smo nasledili od svojih predaka, ista takva bude predata u ruke budućih generacija.
 
 

Sofija Vojvodić